žubor vode
12.10.2007., petak
Pozvonio,pa...
Jednom je neznanac pozvonio na moja vrata.Otvorila sam mu iako sam znala da ne treba puštati k sebi nepoznate ljude,pogotovu ako imaju tako zavodljiv izgled.Smješio se toplo i veselo,samo su mu se ponekad oči smračile i poprimile nešto opasno,vučje.. Jako, jako mi se dopao neznanac i on je to odmah vidio. Još prije nego što je išta počelo, sve što će se dogoditi mi se poput filma odvrtjelo u glavi. Poput filma u kojemu sam ja koja nikada nisam željela biti glumica,dobila ulogu i što je najcrnje sretna sam zbog toga. Neznac je želio pozvoniti,malo ostati i otići,priznao mi je to...ali promijenio je mišljenje,žarko je poželio ostati. Boljelo je i njega kad je morao ići kući.. Vrijeme smo mjerili danima i satima kada ćemo se sresti... Čitali smo jedno drugome misli,satima razgovarali telefonom,prepoznavali raspoloženje po boji glasa... Više nije bio neznanac. Naši susreti puni nježnosti i razumjevanja... Zajednička putovanja... Volim pisma i on mi ih je stalno slao... ...Otkrio mi je koliko lijep može biti odnos između muškarca i žene.. Kada su mu se promijenile oči i pomalo izbjegavale moje, rekla sam mu da ode i da se više ne vraća... Počeli smo se previše poznavati... Poslije njega ništa više nije imalo istu boju i okus.. Na pisanje ovoga posta ponukao me post Pozvonim pa zbrišem,blogera Magle dolaze.. Poručujem mu neka i dalje zbriše kad pozvoni... |
